Povijest Grožnjana započinje kao sjedište prapovijesnog gradinskog naselja, kakva se nalaze u okolici, primjerice Sveti Križ, odnosno kasnije Bercenigla kod Završja i Gomila kod Šterne. GROŽNJAN je zatim rimska utvrda oko koje su se uzdizale rimske vile. O tome ne svjedoče samo pronađena pisana svjedočanstva poput mozaika i novaca, već i mjesta kao Fineda, Šaltarija i Vrh Roman.

Grb Grožnjana kroz povijest na dnu:Službena, suvremena heraldička oznaka Grožnjana

Rimskoj kolonizaciji u II. stoljeću p.n.e. prethodili su razni keltski i ilirski narodi od kojih su najpoznatiji Japidi, Liburni i Histri. Poluotok je dobio ime prema posljednjima.

Posljednji kralj Histra, Epulon, sigurno je sa svojom vojskom prošao i ovim krajevima s obzirom da je kod Bazovice dobio bitku protiv Rimljana u tzv. II. istarskom ratu 178. godine p.n.e.

Dobivši pojačanje 177. godine p.n.e., Rimljani su prognali Histre sve do Nezakcija. Ondje su ih na prijevaru pobijedili, a sam je Epulon počinio samoubojstvo. Bio je to kraj tisućljetnog gospodarenja Histra Istrom jer otad počinje razdoblje strane dominacije na istarskom poluotoku.

Zapadno Rimsko Carstvo propalo je 476. godine, pa je dugogodišnju rimsku kolonizaciju naslijedilo Ostrogotsko kraljevstvo sa sjedištem u Raveni. Ostrogote je potisnuo Bizant koji je ovim krajevima vladao sve do 788. godine, tj. dolaska Franaka na čelu sa Karlom Velikim.

Franačka vladavina u Istri učvrstila je feudalne odnose temeljene na vazalskom načelu kojemu je bio podložan i GROŽNJAN. Nakon smrti Karla Velikog 814. godine, unutrašnje sukobe u vezi s nasljedstvom krune iskoristio je njemački car Oton I. koji je osvojio Italsko carstvo. Ono je obuhvaćalo i Istru, pa su njemački carevi njome vladali do XIII. stoljeća. GROŽNJAN se u doba feudalizma prvi put javlja u pisanim dokumentima 1102. godine, tj. u darovnici markiza Ulricha II. i njegove žene Adelaide, kojom je "castrum Grisiniana" prepušten akvilejskim patrijarsima. Od 1102. godine do 1358. godine, kad potpada pod vlast Venecije, Grožnjan doživljava burna zbivanja s obzirom da su vazalski odnosi omogućavali njegov čest prijelaz iz jednih onodobnih feudalnih ruku u druge.

 Vikard I. od Pietrapelose vlada GROŽNJANOM 1238. godine. Njegov sin Vikard II. vraća kaštel GROŽNJAN patrijarhu Raimondu u zamjenu za Saleš kao ratnu odštetu 1286. godine. Mada u ratu protiv Venecije na strani patrijarha, Vikard II. iznenada prelazi na stranu Venecijanaca 1287. godine i daruje im kaštel GROŽNJAN, nakon rata vraćen legitimnim vlasnicima od Pietrapelose.

Nakon smrti Vikarda II., njegov sin Petar nasljeđuje GROŽNJAN 1329. godine, a od 1352. godine u posjedu je Petrovog sina Nikole. U međuvremenu, nakon smrti Petra od Pietrapelose 1339. godine, GROŽNJAN je vraćen akvilejskim patrijarsima koji ga predaju furlanskim plemićima iz Kaštela (Castello).

Ulrich od Raifenberga došao je u posjed Grožnjana 1354. godine, a 1358. godine prodao ga Veneciji za 4000 dukata zbog dugova koje je trebao podmiriti. Venecija je vladala Grožnjanom od 1358. godine do svoje propasti 1797.godine.

Dolazak Venecije ujedno je i kraj feudalizma za kaštel GROŽNJAN. Postaje općinom kojom upravlja gradski načelnik (podesta), najprije biran među venecijanskim, a od XVI. stoljeća koparskim plemićima. Gradski načelnik birao se na 16 mjeseci jer je to bilo pravilo za pomorske općine. On je ujedno bio i kapetan pazenatički dok ovaj nije ukinut 1394.godine.

Naime, GROŽNJAN je, nakon Svetog Lovreča u kojem je 1304. godine osnovan prvi kapetanat pazenatički, bio drugi kapitanat pazenatički. Privremeno sjedište drugog kapitanata pazenatičkog nalazilo se u Umagu od 1356. godine, no 1359. godine, kad Petar Dolfin biva premješten iz Umaga i postaje načelnikom Grožnjana, premješteno je i sjedište kapitanata pazenatičkog. Nakon premještaja sjedišta kapitanata u Rašporu 1394. godine, ukinuti su oni iz Svetog Lovreča i Grožnjana.

Grožnjanom se za venecijanske uprave od samog početka upravljalo na temelju Statuta, no stari Statut iz 1358. godine nije sačuvan. No, onaj iz 1558. godine potpuno je sačuvan i donosi nam vrijedne informacije o pravnom sustavu i povijesti Grožnjana za vrijeme venecijanske uprave. Statut je bio podijeljen u četiri knjige.

U prvoj knjizi su u 14 odjeljaka razrađeni sudovi (Delli Giudicii). Druga knjiga se u 88 odjeljaka bavila ugovorima i drugim izvansudskim aktima (De Contratti ed altri atti extraiudiciali). Treća knjiga se u 16 odjeljaka bavila oporukama (De Testamenti et ultime Volonta). Četvrta knjiga, podijeljena na 41 odjeljak, bavila se zločinima i kaznama (De delitti et pene).

Stari Statut Grožnjana prestao je važiti stupanjem na snagu napoleonskog zakonika koji je ukinuo feudalno-teritorijalnu organizaciju na gradove, zemlje i baronije, te sve feudalne povlastice, uključujući i petnaest crkvenih bratovština, koliko ih je bilo na području Grožnjana.

Za GROŽNJAN je padom Venecije 1797. godine uslijedila prva austrijska okupacija do 1805. godine, a nakon toga francuska koja je trajala do konačne propasti Napoleona 1815. godine.

GROŽNJAN je, nalazeći se u okviru austrijskog carstva od 1815. godine do 1918. godine, doživljavao različite administrativno-teritorijalne statuse. GROŽNJAN je 1832. godine bio općina s četiri manje – GROŽNJANOM, Brdom, Kostanjicom i Novom Vasi, a 1853. godine dobiva status mjesne općine s pet poreznih – GROŽNJANOM, Krasicom, Kubertonom, Novom Vasi i Šternom. Mjesna općina brojala je 2825 stanovnika.

Mjesna općina GROŽNJAN kasnijom je reformom obuhvatila sljedeće porezne općine – Kostanjicu, Kuberton, GROŽNJAN, Završje i Šternu, te 1886. godine brojila ukupno 3603 stanovnika. Općina GROŽNJAN je u novo stoljeće ušla s 1589 stanovnika unutar zidina Grožnjana, odnosno ukupno 3800 stanovnika na području cijele općine. GROŽNJAN je 1910. godine brojio 1658 stanovnika, odnosno 4028 stanovnika na području čitave općine. Ovi se podaci nisu uglavnom mijenjali sve do II. svjetskog rata.

GROŽNJAN je u drugoj polovini XIX. stoljeća izrazito kulturna sredina. U njemu se nalaze sjedište načelnika (podesta), poštanski ured, Radničko društvo za uzajamnu pomoć, limena glazba, muška i ženska narodna škola, dom za prihvat siromašnih djevojaka i ogranak društva Pro patria koje je njegovalo talijanski jezik kao prevladavajući u gradu.

Istra je, prema tajnim odredbama Londonskog sporazuma između Italije i sila Antante iz 1915. godine, nakon I. svjetskog rata pripala Italiji. U Italiji je 1922. godine formirana fašistička vlada na čelu s Mussolinijem koji je dobio većinu glasova na izborima 1924. godine, a 1926. godine uvedena otvorena diktatura i ukinute sve institucije demokratske vlasti.

Za GROŽNJAN su tako nastupila teška vremena, a osobito za sitne seljake čija su se imanja zbog dugova oduzimala na čestim dražbama. Imanja su se potom davala talijanskim latifundistima ili pak novoosnovanim udrugama koje su provodile politiku fašističke vlade, primjerice Ustanovi za poljoprivrednu obnovu triju Venecija, osnovane 1931. godine. GROŽNJAN je za vrijeme Italije zadržao status općine koja je obuhvaćala Kostanjicu, Završje, Šternu, Kuberton i Vrnjak.

Mjesni Narodnooslobodilački odbor djelovao je u Grožnjanu od 1945. godine do 1947. godine.  Narodnooslobodilački odbori pretvoreni su 1947. godine u Narodne odbore. Istarski okružni narodni odbor 1952. godine donosi odluku o reorganizaciji narodnih odbora, pa GROŽNJAN postaje jedan od šest općinskih narodnih odbora na Bujštini.

Novi komunalni sustav uveden je 1955. godine. GROŽNJAN ponovo postaje mjesni Narodni odbor u okviru općine Buje. Ustavnim promjenama iz 1963. godine, GROŽNJAN postaje Mjesna zajednica, najprije u okviru općine Buje, bez Novigrada i Umaga koji su se 1975. godine ujedinili u jedinstvenu općinu. GROŽNJAN je ostao Mjesnom zajednicom sve do 1993. godine, odnosno ponovnog uspostavljanja općine.  

Prema mišljenju poznatog tršćanskog povjesničara Fulvia Salimbenija, prozboriti o malom gradiću ne čini povijest, odnosno ne doprinosi ničem novom u njoj. No, on nas istovremeno podsjeća na povjesničara Armanda Saporija koji tvrdi da je povijest sve što se zbiva, pa tako i zbivanja u vezi s malim mjestima. Ako ona i nisu utjecala na smjer nacionalne i regionalne povijesti, ipak su posljedica magistralne povijesne matice.

GROŽNJAN se potpuno uklapa u ova razmišljanja o povijesti, no mi se ipak smjelo usuđujemo tvrditi da su specifičnosti teritorijalnog položaja, teritorija kao izvora životnih resursa i značenje lokalnog autohtonog stanovništva, njegovi običaji i mentalitet, bitne odrednice njegove sudbine tijekom burne i neponovljive prošlosti.

Veliki povijesni narodi koji su određivali smjer povijesnih zbivanja uvelike su utjecali i na lokalnu povijest istarskog mikrokozmosa, ali to ni u kojem slučaju ne umanjuje značenje malih gradova kao polaznih točki za originalnost i neponovljivost lokalnih zbivanja kao jedinstvene epizode u sklopu europskog povijesnog makrokozmosa.

GROŽNJAN je, upravo zahvaljujući nepresušnoj energiji svojeg stanovništva čija su mu svekolika opredjeljenja udahnjivala dušu opstanka bez obzira na prevrtljivost makropovijesnih zbivanja, preživio sva povijesna razdoblja.

GROZNJAN danas diše novim plućima. Nova generacija prihvatila je brigu o njegovim perspektivama čije su nezaobilazne odrednice umjetničko stvaralaštvo njegovih novih stanovnika i privređivanje dijela lokalnog autohtonog stanovništva na temelju poljoprivrede, agroturizma i drugih vrsti turizma te zanatstva, male privrede i trgovine.