OPĆINSKO VIJEĆE OPĆINE GROŽNJAN GRISIGNANA KONSTITUIRANO JE 17.06.2021.G.

Članovi su: Roberta Veroneze, Đino Antonac, Ketrin Antolović Dešković, Mauro Gorjan, Ariana Jugovac, Kristian Pucer i Čedomir Poljak.

Općinski načelnik je Claudio Stocovaz, a zamjenik načelnika iz reda pripadnika hrvatskog naroda Loreno Ferenac.

Dobrodošli u drevni Grožnjan, najbolje očuvani gradić u unutrašnjosti Istre.

Grožnjan je u cijelosti zaštićen kao spomenik kulture sa bogatom tradicijom i poviješću, a u zadnjih 36 godina međunarodno je priznat i poznat kao značajni kulturni centar. Raznoliki i visokokvalitetni kulturni programi- majstorski tečajevi i koncerti, kvalitetne selektirane izložbe, festivali i mnoge druge manifestacije, kao i prisustvo mnogobrojnih umjetnika koji tu stalno ili povremeno žive i rade doprinose da se Grožnjan sve više kulturno uzdiže, te svakom posjetitelju omogućuje da izabere nešto za sebe.

Na desetak kilometara od mora možete uživati u miru i ljepotama Zelene Istre. Grožnjanština je ekološki sačuvano područje, bogato raznovrsnom florom i faunom i prirodnim znamenitostima. Blaga klima i pogodni mikroklimatski uvjeti pogoduju proizvodnji visokokvalitetnog maslinovog ulja i kvalitetnih vina, pogotovo crvenih. U agroturističkim objektima nudi se zdrava tradicionalna hrana. Mogućnost smještaja nudi se u malim privatnim objektima. Grožnjan je poznat kao otvoreni višejezični, višekulturni gradić, ali isto tako i kao mjesto koje ponosno čuva kulturnu tradiciju svoga kraja. Pozivamo Vas da nas posjetite. Vjerujemo da nećete ostati ravnodušni i da ćete se ugodno osjećati u našoj sredini. 

Dobrodošli u Grožnjan.

Sred laporasto-pješčaničkog pobrđa kojim na jugu, između Grožnjana i Oprtlja, završava Kras, ugnijezdilo se na 240 metara visokom brijegu Završje. Bilo je to oduvijek poljoprivredno mjestašce obrađenih njiva, maslinika i voćnjaka, ali štavila se tu i goveđa koža za izradu obuće. Gradić je bio opasan dvostrukim zidinama, koje su i danas dijelom vidljive, a kroz njih su prolazila dvoja vrata, od kojih se danas razaznati mogu samo jedna.

Nad vratima su drevni bareljefi i grb obitelji Contarini, koja je ovim feudom vladala tri stoljeća. Popločana uličica vodi na uzvišicu s drevnom crkvom Blažene Djevice Marije sv. Krunice i zvonikom. Crkva ima kružnu apsidu i portal zašiljenog luka, s godinom 1879., kada je posljednji put rekonstruiran. Sagrađena je u 16. stoljeću, a obnovljena 1634., pri čemu su od ranija četiri drevna oltara ostala dva. Imala je srebrne svjetiljke i svijećnjake iz 18. stoljeća, te veličanstven pehar s ocakljenim medaljonima iz 1476. Crkva ga je krajem 18. stoljeća prodala pa je završio u Rotschildovoj zbirci.

Danas se nalazi u pariškome Louvreu. Gotička pokaznica potječe iz 1849., a na njoj su prikazani Djevica Marija, sv. Ivan evanđelist i Krist koji izlazi iz groba. Do crkve smješten je veličanstveni kaštel Završje, sagrađen u 11. stoljeću i poznat kao palača plemenitih Contarinija. U unutrašnjosti se nalazi kućica na kojoj čitamo natpis "Hosteria di Valentino Valle". Sagrađena je 1579. Pred sjevernim vratima sagrađena je velika crkva sv. Ivana i Pavla, nova župna crkva, obnovljena 1792. Krase je četiri lezene, a apsida je kružnog oblika. Ima pet oltara i bogato je ukrašena.

Oltar Blažene Djevice Marije sv. Krunice 1792. poklonio je crkvi plemić Besenghi. S bočne strane krova izdiže se mala preslica od pješčanika. Prema dolini, prije sačuvanih gradskih vrata, nalazi se crkvica iz 1556., posvećena sv. Roku, a na oko 1 km sjeverno od župne crkve groblje s crkvicom sv. Andrije. Završje je bilo nastanjeno još za davnih stoljeća, o čemu svjedoče pronađeni predrimski predmeti, kao i rimske grobnice i natpisi. Pronađeni su i tragovi navodno prve konzulske ceste koja je prolazila unutrašnjošću Istre.

Uz nju je 1885. otkrivena nadgrobna ploča na kojoj se spominju razne povijesne ličnosti.  Drevno ime ovog srednjovjekovnog gradića čuva se u talijanskom obliku Piemonte. Pod njime je poznat još od 1102., kada ga je istarski markiz Ulrich II. darovao akvilejskom patrijarhu. U dokumentima iz 1341. i 1508. spominje se kao Pyamont ili Poymont. Nijemci su ga 1427. nazvali Pemund. 1300. Završje je pripadalo pazinskim grofovima. Zatim ga zauzima Venecija, koja se morala oduprijeti hrvatskim jedinicama krčkoga grofa. 1360. Završje su bezuspješno napale tršćanske snage patrijarha Lodovica de' Della Torrea i njihova biskupa Negrija, budući da su ovi u to doba bili u ratu s pazinskim grofovima. 1374. mjesto dolazi pod Austrijsku vlast i biva uzdignuto na položaj feuda.

Na njegovom je čelu sada kapetan, ima zasebnu upravu, vlastiti urbar i načelnika.                             U to vrijeme, krajem 14. stoljeća, započinje polagano doseljavanje hrvatskih porodica na to područje. Gospoštiju Završje austrijske su vlasti ustupale uz godišnju pristojbu, pa su se tu izmijenili mnogobrojni vlasnici. Nakon 1412.  Završje je više puta napadala Venecija, tijekom ratova koje je vodila protiv Mađara, Turaka i Austrijanaca. To je potrajalo do 1511., kada ga je i službeno zauzela. Pripojenje je međutim ratificirano tek Wormskim mirom. 1530. gospoštija Završje stavljena je u Veneciji na dražbu i dodijeljena Giustignanu Contariniju.

Njegovi nasljednici držali su ga do 19. stoljeća. Tada je potpao pod Napoleonovu vlast, a nedugo zatim pod Austriju. Dobro organizirana Austrijska vlast donijela je prosperitet ovom kraju, pogotovo izgradnjom uskotračne željezničke pruge "Parenzana". Razvitak trgovine pridonijelo je intenziviranju poljoprivredne proizvodnje, posebno voćarstva i povrtlarstva. Obrtništvo je također doživjelo procvat. Za vrijeme vladavine Austrijskog carstva kao i Republike Italije Završje je imalo poštu, školu, dvije trgovine, uljaru i razne druge obrte. 1943.g. antifašistički pokret zahvatio je i Završje, hrvatski i talijanski antifašisti zajedno su se borili protiv njemačkog okupatora. Pariškim Sporazumom o miru sa Italijom Završje je pripalo FNRJ Jugoslaviji.  Zbog ekonomskih i političkih razloga uslijedilo je masovno iseljavanje, tako da od nekadašnjih devedeset obitelji sada u samom gradiću živi četrdesetak stanovnika.

Ovaj bedemima i kulama opasani gradić zapanjuje arhitektonskom izvrsnošću svojih zdanja. Nezaobilazno je odredište svakome tko želi proputovati Istrom s ciljem da razgleda i upozna njezinu povijest i kulturu.

Na cesti koja prolazi dolinom Šterne skreće se nakon Marušića na kolni put koji se uspinje nalijevo, uz desnu obalu potoka Bazuje. Nakon 1 kilometra prelazi se mostić od željeznih pragova punjenih šljunkom. Ovdje je nekoć postojao mlin, od kojega su preživjeli samo temelji. Prelazimo zatim na lijevu obalu, da bismo nakon 2 kilometra daljnjeg uspinjanja stigli do tog sasvim napuštenog sela, smještenog na visini od 320 metara. Prazne kuće, bez vrata i prozora, puteljci zarasli u bagreme - sve to stvara sumoran ugođaj. Crkvica je smještena 50 metara iznad sela, na uzvišici s koje pogled dopire daleko. Napušteni su i ona i groblje, smješteno uz crkvu. Bila je posvećena Blaženoj Djevici Mariji Žalosnoj, a potječe iz 1892., o čemu svjedoči godina urezana u vapnenac na portalu. Posvećena je 1901. Kroz raskriljena vrata ukazuje se unutrašnjost, u kojoj se još uvijek nalazi oltar, dok je ostali inventar uklonjen. S uzvišice na kojoj se crkva nalazi pruža se pogled na selo u podnožju. Crkva ima dvostruku preslicu, bez zvona. Do 1930. pripadala je šternskoj župi, a onda je pripojena onoj sa sjedištem u Brdima. Pred selom se nalazi pobrđe Gradinja ili Gradenje, koje završava vrhom Fineda. Okruženo je kestenima, hrastovima i voćkama, ispresijecanima neobrađenim površinama koje se koriste kao pašnjaci za koze i konje.
Nakon crkve stočni se put uspinje pobrđem do Dugog Brda, također gotovo sasvim napuštenog seoceta. Potok Bazuja protječe zapadno od sela. Izvire u Brdima, a ponire u jamu na rubu asfaltirane ceste koja od Marušića vodi prema Šterni. Nekoć su tu radila dva mlina.

Smještena na pitomom platou ispresijecanom vodenim tokovima. Oblast Šterne bila je nekoć vrlo velika. Uključivala je Kuberton, Topolovec, Kućibreg, Čepiće i Gradinju. U starini je bila poznata kao Grožnjanska Cisterna jer je i pripadala Grožnjanu. Toponim Šterna kraći je oblik od Cisterna, a potječe od nepresušnog izvora koji ovdje napaja šest jaraka u dolini sjeverno od crkve. 1067. ovaj je feud, tada poznat kao Steina, njemački car Henrik IV. ustupio biskupu Freisinga. 1102. markiz Ulrich II. daruje Šternu akvilejskoj patrijaršiji, koja daje u feud novigradskom biskupu. Patrijarsi Šternu ustupaju 1260. Almerichu XXX. iz Svetog Juraja na Mirni. Zatim prelazi goričkim grofovima, a polovicom 13. stoljeća postaje dijelom momjanske gospoštije. Kada je 1358. Venecija kupila Grožnjan s čitavom Grožnjanštinom, i Šterna je postala venecijanskim posjedom. Pošto je 1420. Venecija osvojila patrijarhov dio Istre, Šterna prelazi pod upravu Pietrapelosa, a 1564. dijelom postaje feudom obitelji Gravisi, a dijelom obitelji Del Bello.
Tijekom rata između Venecije i Cambraiske lige, koji je potrajao od 1508. do 1516., Šterna stradava od čestih napada plaćeničkih skupina obiju vojski. Mjesto se nalazi na visini od 304 metra, a naseljeni dio nešto je uzdignut u odnosu na crkvu smještenu u blagoj udolini kraškoga tla. Neožbukane kuće dijelom su izgrađene od sivog pješčanika, a dijelom od bijelog vapnenca. Šterna je mjesto do kojega se stiže cestom što pred Kaštelom, približavate li mu se s južne strane, skreće nadesno. Ta cesta jasno razdvaja sjeverni laporasto-pješčanički pojas od južnog vapnenačkog.Župna crkva bila je u prošlosti prostrano zdanje i bile su joj podložene crkve na pripadajućem joj području. Zvonik je podignut 1791., a na njegov osmerokutni tambur nastavlja se stožasti šiljak. Crkva je odvojena od zvonika, sagrađena je 1746., o čemu svjedoči natpis na bijelom arhtiravu, a 1753. posvetio ju je novigradski biskup Leoni. Šterna je u Na sjeveru, na visini od 383 metra, nalazi se groblje s crkvom sv. Kancijana, produžena 1885.
U unutrašnjosti, lišenoj ukrasa, nalazimo samo veliko raspelo i jednostavan oltar s dragocjenim drvenim retableom s kraja 16. stoljeća. 1525.g na poziv Venecije doseljavaju se slavenske obitelji koje obrađuju zarasla polja te zanatlije iz Furlanije i Karnije. U upravnom smislu Šterna je pripadala Općini Grožnjan sve do svršetka Drugog svjetskog rata, tako da je kroz naredna stoljeća dijelila povijest Grožnjana, osim razdoblja od 1947.g.. do 1954.g. jer je Šterna Pariškim Mirovnim sporazumom iz 1947.g. odmah pripala FNR Jugoslaviji, a Grožnjan je do 1954.g. pripadao zoni B Slobodnog teritorija Trsta.  Šterna je sada područje poduzetnika i poljoprivrednika.

Gradnja pruge započela je u svibnju  1900. nakon što su se sve zainteresirane strane usuglasile oko konačne trase. U početnom projektu pruga je trebala imati trasu Trst-Poreč-Kanfanar . No, problemi s financiranjem koji su pratili projekt od samoga početka doveli su do toga da trasa od Poreča do Kanfanara nikada nije završena. Duljina trase iznosi 123,1 km, širina kolosijeka iznosila je 760 mm. Prva dionica od Trsta do Buja puštena je u promet 1. travnja 1902. Svečano otvorenje druge dionice od Buja do Poreča bilo je 15.12.1902.

Trasa parenzane vrlo je zavojita, usječena u padine pitomih istarskih brežuljaka, prilagođavala se oblicima terena. Duž trase prokopano je 9 tunela ukupne dužine 1530 m. Najzahtjevniji za izvedbu je bio tunel Lucan dužine 544 m, a slijedili su nešto manji tuneli Motovun, Šaleta, Kalcini, Freski, Kostanjica, Sv. Vid, te dva mala tunela Završje I i Završje II. Od ostalih građevina treba istaknuti 16 mostova i 6 vijadukata, te veći broj propusta i nadvožnjaka.

Svojom dužinom od 79,10 m ističe se vijadukt Antonci s pet otvora i najvećim rasponom od 12 m, te nešto manji vijadukt Oprtalj od 75,24 m. Vijadukti su građeni od kamena s polukružnim lukovima položenim na masivne kamene stupove.  Zadnja vožnja Parenzane bila je 31.08.1935., a nakon toga je prugu Musollini dao razmontirati, ukrcati na brod i odvesti u Etiopiju za potrebe osvajačkih ratova. Sudbina je htjela da brod nikada nije stigao do Abisinije, već je potonuo na sredini Sredozemnog mora.

Više na:

www.istria-bike.com

www.istria-trails.com

www.istria-outdoor.com

www.istra.com

Živopisno naselje na brežuljku osvaja svojom ljepotom.Staro i novo, ostavljeno, prepravljano, obnavljano  ali nikad napušteno.Stare zgrade porodičnih imanja sjećaju na minule dane.